3 životne lekcije kojima me je tango spasio od mene same

„Tango je personifikacija života.“ Tako zna reći moj partner u plesu i ljubavi. I zaista je tako.

Kroz tango komuniciramo, upoznajemo se, patimo, padamo i ustajemo dok, konačno, ne poletimo.

Kao i u životu prvo naučimo hodati, potom odlučno i sa namjerom da negdje stignemo koračati. Zatim to probamo u dvoje, pa shvatimo da sa nekim to ide glatko, sa drugima drmusavo, a da treće treba izbjegavati. Ne toliko zbog plesnih sposobnosti, koliko zbog osobnosti koja u zagrljaju iz njih zrači.

„Ako si loš čovjek, mi ćemo te namirisati.“ u šali rekoh jednom poznaniku, ali nije bilo daleko od istine.

Kako vrijeme odmiče i naše plesne sposobnosti rastu, nekima i ego počne rasti nebu pod oblake pa odjednom postanu predobri za ples sa početnicima ili onima koji tango putem idu sporije. Drugima, pak, nesigurnost skoči u crveno i probije tangometar pri spoznaji da, ma koliko da su odmakli, toliko još toga treba savladati.

Ali jedno je sigurno, moj drug je bio u pravu kada mi je rekao: „Čim sam te zagrlio, znao sam kakav si čovjek.“

U tango, daleko više nego i u jedan drugi ples (a ja sam ih plesala skoro sve) unosiš sebe sa svim onim što ti jesi. U tom jednom zagrljaju doći će do izražaja i to što ti misliš o sebi, i što misliš o drugome, i koliko znaš komunicirati, i da li si iskrena, i koji su ti motivi da ga plešeš, i kakav ti je bio dan... Sve!

Jednom riječju, iz tebe će zasjati sve tvoje patologije.

I moje, naravno. :)

Jer, u Tangu je sebe teško sakriti. U njemu smo svi ranjivi i izloženi na uvid drugome, htjeli mi to ili ne. I u tome i jeste sva njegova ljepota.

To je ples bez maski, bez štitova, ples duša koje stoje ranjivo ogoljene jedna pred drugom. I ako samo želimo, toliko toga nas može podučiti o nama samima, o drugima, o životu.

#1 Vjeruj sebi

Sjećam se tog plesa kao da je bilo juče, kada mi je taj nenadani učitelj, i u tangu i u životu mnogo iskusniji od mene, odlučio posvetiti svoje vrijeme i čitavu jednu praktiku plesati samo sa mnom. Desilo se to tik iza jedne od velikih prekretnica u mom životu. U momentu kad sam već odavno bila zaboravila šta to znači vjerovai sebi, ako sam ikad ranije i znala.

U tom divnom čovjeku se krio i prijatelj, i očinska figura, i ljubavnik koji se nikada neće ostvariti. Naučio me da isključim um i vjerujem svom instinktu, da ne dovodim u pitanje impuls koji osjetim od partnera, već da vjerujem da sam ga dobro „očitala“ i razumjela. I svaki put kad bi se u strahu moj um upalio, a tijelo bez riječi zgrčilo, na uho bih čula njegovo tiho: „Šššš.“ I ja bih se ponovo opustila i zaronila u zagrljaj i visine poznate samo Tangu i meditaciji.

Poslije ovog plesa sam se isplakala kako odavno nisam. Kao otpuštanje nakon dugotrajnog šoka.

To iskustvo me zauvijek izmijenilo, izoštrilo mi čula i učinilo da reagujem i na najsuptilnije signale koji mi stižu od drugih, u plesu i u životu. Pitanje: „Da li je on/a to stvarno mislio/la?“ više ne postavljam, jer vjerujem da ako mi se učinilo da jeste, u tome mora da ima istine. Naučila sam da vjerujem da sam te signale dobro „očitala“ i razumjela, kao i u tangu.

#2 Ne moraš biti savršena da bi te drugi voljeli

Ponovni počeci mojih plesnih dana (dvaput sam počinjala plesati Tango) su uslijedili nakon gore pomenutog iskustva. Tango mi je otvorio potpuno novi svijet i pomisao da plešem bilo šta drugo osim njega više nije dolazila u obzir.

Krenula bih sa jednom grupom, pa produžila i u narednu. Došla na treninge dvaput sedmično, pa proširila i na praktike još dvaput. Na poslijetku sam plesala četiri ili pet dana sedmično i sve slobodno vrijeme odvajala samo za Tango.

No, što sam više plesala, moje nestrpljenje je sve više raslo. Htjela sam još, da napredujem brže i više i dalje. S vremenom sam postala toliko nemirna unutar sebe da sam se počela pitati:

„Zašto toliko treniram?! I Zašto sam tako nestrpljiva? I zašto se, pobogu, osjećam neprijatno u svojoj koži?“

Odgovora nije bilo, a ja sam nastavila trenirati istim intenzitetom. I makar ja stvarno volim ples, i makar čitav život rekreativno nešto plešem, i makar sam zavoljela tango, to moje uporno užurbano nestrpljivo treniranje je u meni više stvaralo neprijatnost nego zadovoljstvo.

A onda sam shvatila!

Podsvjesno sam željela biti savršena plesačica da bi drugi htjeli plesati sa mnom. Podsvjesno sam vjerovala da moram biti savršena da bi me drugi voljeli. (Kad već pominjemo patologije koje zrače iz nas, moja je u tom trenu bila raskrinkana.)

Kako to obično biva sa našim najdubljim uvjerenjima, skloni smo ih se držati iako nam realnost pokazuje potpuno suprotno. Srećom, moje poznavanje psihologije me izbavilo od mene same.

Čim sam otkrila odgovor na ona dobro postavljena pitanja, odmah sam ih uporedila sa realnošću i zaključila da je ona potpuno drugačija. Ja sam okružena divnim momcima koji rado plešu sa mnom bez obzira na to što još uvijek učim ples i daleko sam od savršenstva. I hvala im na tome!

Ipak, ova spoznaja me podstakla da poradim na tome da prihvatim svoju nesavršenost, da shvatim da vrijedim ovakva kakva jesam, ma koliko griješila i nesavršena bila. I da će uvijek u mom okruženju biti onih koji će me tačno takvu nesavršenu prihvatiti i voljeti.

#3 Sklona si tome da pametuješ

O da, nije sve lekcije lako čuti ni sebi priznati. Ovo je jedna od tih. :)

Ali istina je, pa čim joj prije pogledam u oči, prije će iščeznuti ili biti svedena na ugodnu mjeru za sve učesnike. :)

Naime, naučila sam da pametovanje i podučavanje na plesne partnere ima jako negativan efekat i da će nastaviti plesati s tobom samo ako te mnooogo vole. (Očigledno, znam, ali šta da radim kad sam školski kliše. :) A možda si i ti, pa se vrijedi preispitati.)

Nestrpljiva kakva jesam, kako tretiram sebe, ponekad znam sa istim nestrpljenjem tretirati i druge i podsticati ih na, po mom mišljenju i mjereno mojim tempom, brži razvoj iako to uopšte nije njihov put, niti su taj savjet od mene ikad zatražili. Iako je moja namjera iskrena i dobra, način je zasigurno pogrešan. Jer, ne samo da svako napreduje svojim tempom, već je svako odgovoran za sebe i to da zatraži pomoć ako istu želi.

Srećom, neko ko me stvarno voli me relativno brzo „lupio po nosu“ iskrenim feedbackom, pa sad češće ćutim. Ili barem učim. :)

Uz ove lekcije tango me naučio i da vjerujem drugome, i da pustim kontrolu, i da vjerujem procesu, i ko zna šta još. Uz rizik da ispadnem „tango seronja“, kako moj drug zove sve one koji u tangu pronalaze širinu dubine i dubinu širine, ja u tangu vidim priliku za lični razvoj i radujem se novim lekcijama koje će poslati na moj put.

Rado bih čula i tvoje lekcije, ako ih imaš i rada si ih podijeliti sa mnom u mailu ili u komentaru ispod.